Pismo poglavice indijanskog plemena Selatlea, upuceno Abrahamu Lincolnu
Kako se može kupiti ili prodati nebo i toplina zemlje? Mi nismo vlasnici svježine vazduha i bistrine vode. Pa kako ih možemo prodati? Svaki je djelic ove zemlje svijet mom narodu, svaka blistava borova iglica, svako zrno pijeska na rijecnom sprudu, svaka maglica u tami šume – sveti su u mislima i životu mog naroda. Sokovi u drvecu prožeti su sokovima sjecanjima na crvenog covjeka. Kad mrtvi bledoliki odu u šetnju, medu zvijezde, zaboravljaju zemlju koja im je dala život. Naši mrtvi nikada ne zaborave svoju predivnu zemlju koja ima je dala život. Naši mrtvi nikada ne zaborave svoju predivnu zemlju, jer ona je mati njenog coveka. Dio smo zemlje i ona je dio nas. Mirisne su nam trave sestre, jelen, pastuh, veliki orao – braca su nam. Stjenoviti vrhovi, stocni pašnjaci, toplo ponijevo kao i covek, sve pripada jednoj porodici. Kad veliki poglavica iz Vašingtona šalje svoj glas da želi da kupi našu zemlju, previše od nas traži. Veliki poglavica porucuje da ce nam naci mjesto gde cemo lijepo živjeti. On ce nam biti otac – mi njemu djeca.
Razmotrit cemo tu ponudu da kupite našu zemlju, ali to nece biti lako, ova nam je zemlja sveta, ova blistava voda što tece brzacima i rijekama naših predaka. Ako vam prodamo zemlju, morate znati da je ova voda sveta. Morate reci svojoj djeci da je sveta, da svaki odraz u bistroj vodi jezera krije dogadaje i uspomene na život moga naroda. Žubor vode glas je oca moga oca.
Rijeke su naša braca, ublažuju našu žed, nose naše kanue, hrane nam djecu. Prodamo mo li vam ovu zemlju, morate se sjetiti i uciti vašu djecu da su rijeke vaša i naša braca. Zato rijekama morate pružiti dobrotu kakvu biste bratu pružili.
Znamo da nas bijeli covjek ne razumije. Njemu je jedan dio zemlje isti kao i bilo koji drugi. On je stranac što dode nocu i oduzme zemlji sve što joj treba. Zemlja mu nije brat nego neprijatelj. Kad je pokori, on krece dalje. Ostavlja za sobom grobove svojih otaca i ne mari mnogo zbog tog. Oduzima zemlju svojoj djeci i nije ga briga. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu hrani ostaju zaboravljeni. Prema majci zemlji životu nebu odnosi se kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljackati, prodati poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova ce pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti samo pustoš.
Ne znam, naš se nacin života razlikuje od vašeg. Od pogleda na vaše gradove mog coveka zabole oci. To je možda zato što je crveni covek divlji covek i ne razumije stvarnost da u gradovima belog covjeka nema mirnog kutka, nema mjesta na kojem bi se culo šum lišca u proljece ili treptaj krila mušice. Možda zato što sam divlji, jednostavo ne shvatam. Buka mi vrijeda uši. Šta vrijedi život ako covek ne može cuti krik orla ili nocu prepirku žaba? Ja sam crveni covjek i ne razumijem mnogo. Indijanac voli meki zvuk vjetra kad se poigrava površinom mocvare i miris povjetarca osvježenom popodnevnom kišom ili borovinom. Najviše blago crvenog coveka jeste njegov sluh
Sve živo dijeli isti dah: životinja, drvo ili covjek. Svima je taj dah potreban. Bijeli covjek kao da ne opaža zrak koji udiše. Poput nekog koji je dugo na samrti, imun je na smrad.
Prodamo li vam zemlju, morate se sjetiti da nam je vazduh dragocjen, da vazduh dijeli svoj duh sa svim životom koji održava. Vjetar što je mome djedu dao prvi dah prihvatit ce i njegov poslednji izdah.
Ako vam prodamo zemlju, morate je cuvati kao svetinju, kao mjesto na kojem ce i bijeli covjek moci udahnuti vetar natopljen mirisima poljskog cvijeca.
Razmotrit cemo vašu ponudu da kupite našu zemlju. Odlucimo li da pristanemo, zahtijevat cemo da ispunite ovaj uslov: bijeli covjek mora da se ponaša prema životinjama ovog kraja kao prema svojoj braci. Divlji sam i ne zam drugaciji život. Video sam po preriji hiljade bizona koje je bijeli covjek ubio pucajuci iz jureceg, vatrenog konja. Divlji sam, i ne razumijem, kako vatreni konj, iz koga suklja dim, može biti važniji od živog bizona, koje mi ubijamo samo da bismo preživjeli.
Šta je covjek bez životinja?Kada bi životinje nestale, covjek bi umro od velike usamljenosti. Šta god zadesi životinje, ubrzo snaci ce i covjeka. Sve je u svetu povezano.
Morat cemo uciti svoju djecu da im je pod nogama pepeo naših djedova. Da bi poštovala zemlju, reci cete im da je zemlja bogata životima naših predaka. Morat cete uciti svoju decu ono cemu mi ucimo našu – da nam je zemlja mati. Šta snade zemlju, snade i njenu djecu. Pljuje li covek na zemlju, pljuje na sebe samoga. Zemlja ne pripada covjeku – covjek pripada zemlji. To dobro znamo. Sve je u medusobnoj vezi. Kao što je porodica krvlju sjedinjena. Sve je povezano. Nije covjek tkaonica života, on je samo vlakno u njoj. Što ucini s tkanicom, cini i sa sobom.
Cak i bijeli covjek, ciji bog istupi i govori s njim kao prijatelj s prijateljem, nece izbeci zajednicku sudbinu. Možda smo ipak braca. Vidjecemo. Jedno znam sigurno, a to ce i beli covek jednom morati da shvati – bog je isti bog. Možda mislite da njega možete posjedovati kao što se spremate da kupite našu žemlju, ali necete. On je bog ljudi i njegova je milost jednaka i za crvenog i za bijelog covjeka. Ova je zemlja njemu sve. Oštetite li je, kao da ste prezreli njenog stvoritelja. Bijelog ce covjeka nestati možda i pre ostalih plemena. Prljajte samo svoj ležaj - jedne cete se noci udaviti u sopstvenom izmetu. U svom nastojanju goret cete u ognju boga koji vas je doveo ovamo i s nekom neobjašnjivom namjerom dao vam vlast nad ovom zemljom i crvenim covjekom. Takva se sudbina nama cini bijednom.
Ne razumemo zašto se ubijaju bizoni, zašto se krote divlji konji, zašto je u dubini šume toliko ljudskog smrada. Zašto je pogled na zelene bregove iskidan žicama što govore: nema ih više. Gde je orao? Odletio je. Pravom je življenju kraj.
„Pravom je življenju kraj“
1854. godine |
